четвртак, 08. април 2010.




Sonja, izađi da skitamo
imam ludu želju večeras da lutam.

Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti, malo samo
zalogaj jedan za ogromnu glad.

Sonja, izađi da skitamo.
Noćas je nestvarno lijep grad
.


(Vito Nikolić)



Često u trenutku bola, usamljenosti, uhvatim sebe kako preletiš mojim mislima.., moj voljeni grade,.. kao sjenka...Ta sjenka mi osvježi dušu, oživi pogled... (Nada Jeknić)

"Pučinu Nikšićkog polja para stari grad, nalik na nasukan brod, zaustavljen u letu ka budućnosti. To je Bedem, stara rimska tvrđava, neumoljiva, siva... Poslije najezde Turaka postala je najjače uporište novih gospodara. Vjekovima je prkosila nedaćama. Vrijeme je na njenim zidinama ispisivalo istoriju." (Monografija Nikšića")

"Tvrđava Onogošt, podignuta na strmoj glavici, zagledana u daljinu, neumoljiva... stoji i prkosi zubu vremena. Nudi veličanstven pogled na grad. Najljepša je u predvečerje. Obasjana prigušenom svjetlošću, onako impozantna, nadvisuje okolne kule i priča o nekom davno prošlom vremenu. U sredini se nalazi najstarija građevina Kastel. Na južnom dijelu tvrđave nalazi se petougaona, trospratna kula Nebojša u čijoj je blizini kula Petkovača koja je dobila ime po hercegovačkom harambaši, Petku Kovačeviću. Ova kula je bez vrata i prozora sa podrumom gdje su na uže spuštali ljude...Interesantna je osmougaona Osa kula sa bunarom, a tu je i žrvanj na kome se nekada mljelo žito.Velika kapija, danas širom otvorena, dočekuje putnika, dobronamjernika... "(Nada Jeknić)


Nikšić je grad bogate kulturno-istorijske baštine na čijoj teritoriji se nalaze brojni kulturno-istorijski spomenici iz Ilirskog i Rimskog perioda. Mnogi eksponati vezani za istorijski razvoj grada smešteni su u okviru Zavičajnog muzeja, u sklopu Centra za kulturu, u okviru koga su i arhiv i biblioteka. Na kulturnom planu osim Centra za kulturu deluje Gradsko pozorište, Javna ustanova Zahumlje, zatim Centar za informativnu delatnost - (TV Nikšić, Radio Nikšić, Nikšićke novine), potom Radio Montena, Radio 083, crnogorski nezavisni nedeljnik "Onogošt" kao i druge izdavačke kuće.
Organizovanje brojnih književnih i pesničkih večeri u okviru kojih su posebno značajni "Septembarski dani kulture" i " Pjesnik na korzu", promocija knjiga, organizovanje manifestacije "Međunarodni festival glumca", organizovanje koncerata pevača, muzičara i muzičkih grupa, a u poslednje vreme sve više, zahvaljujući pre svega novoformiranom udruženju ljubitelja umetnosti ARS i koncerata ozbiljne muzike, organizovanje pozorišnih predstava, posebno za decu, izlaženje lista za učenike osnovnih škola "Poznanstva", spona i luče pri Filozofskom fakultetu je samo deo kulturmog miljea koji se svakodnevno odvija i živi u gradu Nikšiću.


U Nikšiću deluje 40 obrazovnih ustanova, 11 vrtica, 25 osnovnih škola, 1 osnovna muzička škola, 4 srednje škole i jedna visoko-školska ustanova Filozofski fakultet. Učenicima i studentima Filozofskog fakulteta na raspolaganju je studentski dom ""Braća Vučinić" ".
Grad ima zaokruženu zdravstvenu zaštitu kroz ustanove: Opšta bolnica, Bolnica za plućne bolesti i Dom zdravlja, koje su ujedno i regionalne za opštine Nikšić, Šavnik i Plužine.

Manastir Ostrog najznačajniji je centar verskog hodočašća na ovim prostorima - svetilište sv. Vasilija Ostroškog Čudotvorca. Manastir je saborno mesto pripadnika pravoslavne, islamske i katoličke veroispovesti. Podigao ga je sveti Vasilije Ostroški 1666. godine ispod Ostroških greda. Prema narodnom predanju, sedam godina posle smrti, njegovo telo nađeno je celovito. Sarkofag sa svečevim moštima od tada se nalazi u crkvi Vavedenja Bogorodice u Gornjem manastiru, koji je uvučen u prirodno pećinsko udubljenje. Smešten na samim liticima stenovitog planinskog masiva, manastir predstavlja pravo čudo prirodne lepote. Sveti Vasilije smatra se čudotvorcem i isceliteljem i najveći je crnogorski svetac. Ostrog je najveće hodočasničko mesto u Crnoj Gori gde dolaze vernici iz svih krajeva sveta, naročito leti u vreme održavanja tradicionalnih sabora.
Manastir se nalazi između Danilovgrada i Nikšića. Prema običajima, do Gornjeg manastira u kome se nalaze mošti Svetog Vasilija, ne valja ići kolima, već bos i peške, kroz malu šumu, poput hodočasnika. Ovde dolaze siromašni i bogati iz svih krajeva da nađu životu i duši leka. Ostrog je mesto gde se još jedino na svetu čuda zaista i dešavaju. Impresivna slika manastira u strmoglednim liticama ostaje nezaboravna vizura. Donji manastir sa crkvom Svete Trojice iz 1824, konakom i bogoslovijom iz 1742. godine, posebno je svetilište hodočasničkog mesta.

"Nikšić je grad koji ima veliko srce, stvoren za porodičan život, za prijatelje i drugarstva, poznat po tradicionalnom gostoprimstvu koje ga i danas krasi... Tu su i divni Nikšićani koji će vas upoznati sa nikšićkom kulturom koja je oduvijek bila za Nikšićane, hljeb nasušni... hranila običajima , ljepotom i vjerom u čovjeka, u život!!!
Zrake Sunca osjećam u očima, u duši, u nutrini... To je grad koji me uzdiže do pjesme, do neba... Kad koračam centrom grada, osjećam se jakom, moćnom, srećnom... Stara varoš me budi, zove i mami... Tu sam rođena, tu sam provela najljepše djetinjstvo, osjetila mladost!

Dolazim do parka gdje me dočeka miris borovine, miris čempresa...srebrnih jela... Malo naprijed, iza parka, u svoj svojoj veličini, ušuškan u tišini i plavetnilu, rasipa zrake ljepote i duhovnosti, raskošni dvorac kralja Nikole. Podignut je 1900 godine u renesansnom stilu, a posebno je čaroban zimi kada ga obgrli snijeg. U toj savršenoj tišini, u snježnoj bjelini Dvorac, čaroban kao iz najljepše bajke, zrači i grije srce toplinom. A iznad portala, kao zvijezda, sija grb Knjaževine Crne Gore...Danas je to Zavičajni muzej, Biblioteka, Galerija." (Nada Jeknić)

"Pored Dvorca, na Petrovoj glavici, nalazi se prekrasan manastir – Saborna crkva - hram Sv. Vasilija Ostroškog. Izgrađen je u XIX vijeku i djelo je ruskog arhitekte, Preobraženskog. Da bi došli do Manastira, morate se popeti, širokim kao lepeza, kamenim stepenicama koje su okićene sa strana visokim borovima... Manasir nas vraća u period od 1875. do 1880 godine, podignut za dušu poginulih crnogorskih i hercegovackih junaka.


Na zvoniku je postavljen veliki sat, srce grada, a zvono odliježe u ranim jutarnjim i kasnim popodnevnim časovima i ispunjava dušu mirom i spokojem. Ispred Manastira, dolje, na zelenoj površini, nedavno je postavljena Bogorodica sa djetetom u naručju što čini ovaj dio grada posebnim, božanstvenim." (Nada Jeknić)


"Čim kročite u Nikšić osjetićete prisustvo velike i moćne Trebjese, borove šume, zelenila...Trebjesa, kao gorda kraljica sa raskosnom zelenom odorom, dodiruje nebo.

Ona je zaštitnica Manastira i Dvorca. ... puca pogled u najljepšim zelenim tonovima na okolna brda i šume, livade, voćnjake, na brežuljke, proplanke... Puca pogled u nedogled i na vrhove planina, na jezera: Krupac, Slano, Liverovici, na rijeke: Zetu, Gračanicu, Bistricu, (nekad Moštanicu)..., dok čist vazduh miriše na borovinu i osvježava...Tu su najljepša svitanja koja ostavljaju bez daha!!! " (Nada Jeknić)

"A, tek kakvo je nebo? Azurno plavo nebo, kao more, najljepše nebo na svijetu koje uvijek u srcu nosim kao i Nikšićane koji vole da se druže uz dobar zalogaj kajmaka, pršute, planinske pastrmke u mlijeku... jagnjetine.., a ljubitelji dobre kapljice sigurno neće odoljeti nikšićkom pivu koje ima tradicionalno dobar kvalitet. Sa Nikšićanima se čovjek mora osjećati blaženo, opušteno, prisno... Ti divni ljudi, Nikšićani, su pravi prijatelji, čvrstog karaktera, duhoviti, ljudi od riječi. Ta tradicionalna dobrodošlica, sladak zalogaj zaliven nikšićkim pivom se ne zaboravlja!!! Posebno ćete uživati u prirodi gdje vas okružuju prelijepi pejzaži, kulturno-istorijski spomenici koji su obiljezje ovog kraja, dok slušate toplu riječ Nikšićana. Njihova duhovitost, dovitljivost i iskrenost se rijetko sreće. Tada se svako osjeća kao kod svoje kuće.


Za one koji vole zabavu, u blizini su tereni za tenis, fudbal, košarku...tereni za male sportove, kao i divna mjestašca za piknik. Prelijepo je i šetalište, idealno za popodnevne šetnje sa porodicom, prijateljima, djecom... Šetnja kroz očuvanu prirodu, kroz šume Studenačke glavice, kroz Blaca (izvor, ponor) opušta, a čist vazduh opija..." (Nada Jeknić)



"U ovom gradu čovjek se osjeća slobodnim, lakim kao ptica u letu! U Nikšiću osjećam rumene zore, buđenje dana, rađanje Sunca... Uvijek u krvi procvjetaju plava praskozorja prijateljstva...

Opija Nikšić svojom ljepotom i šarmom, svojom mladošću... opija svojim izvorima duhovnosti i znanja, stvaralaštvom vrhunskih umjetnika: Vasilise Radojević, Miladina Šobića, najboljim kantautorom svih vremena... (i dok čitate ovaj tekst, obavezno slušajte CD Šobića)... Vjerovatno se sjećate tog plavokosog mladića sa gitarom u ruci i sjajem u očima. Šteta što je zaćutao. Ipak, nadajmo se da će opet zapjevati, oživiti sjećanje na jednu divnu mladost!

Opija i duh nekad boemskih vremena Vita Nikolića, prekrasne Željezničke stanice na koju danas, skoro niko, ne obraća pažnju. Bilo bi lijepo dotjerati je unutra, ali sačuvati spoljašnjost zgrade. Nikšić je grad prosvjete, kulture, muzeja, galerija, biblioteka, pozorišta... grad boksita, crvene stijene, čelika, piva...

Opija istorija, tradicija, mladost, ljepota, budućnost...

Opija Trg u centru sa fontanom i labudovima od kamena, opija, sa druge strane i fascinira novopodignuti, veličanstveni spomenik kralja Nikole na konju..."

"Opija rijeka Zeta koja je ponos Nikšića... protice kroz grad i ponire kod Norina... kasnije, od Glave Zete, nastavlja put kroz Bjelopavlićku ravnicu... Opisana je u djelima mnogih umjetnika koji su pronašli sebe „Kraj zelene Zete“.

Opija i hotel „Onogošt“ u centru grada, opija KUD Zahumlje, osnovano 1898.godine, poznato po folkloru, muzičkim i plesnim ansamblima... Impresionira i sama zgrada u kojoj se nalazi Zahumlje.

Opija i „Kokina kafana“, kasnije „Anderba“... koja ima dušu... i čistu, iskrenu suzu... Nekad bješe... A, najviše opija svojom ljepotom i šarmom čuveno, nikšićko Korzo gdje nastaju nova prijateljstva, sretaju stara, rađaju se prve ljubavi...To nikšićko Korzo i danas traje... Ono je žila kucavica grada i dok ono traje, trajaće i Nikšić!!! Ono što me podsjeća na taj period i što mi i dan-danas ispuni srce toplinom je miris lipa... duž korzoa... kroz centar grada... a kad su ih posjekli, posjekli su i mene kao Vitovog ždrala, u srce. " (Nada Jeknić)


"Svojom ljepotom opijaju nikšićki mostovi koji su sačuvali šarm prohujalih vremena. Grad bez mostova je kao čovjek bez korjena, kao rijeka bez korita, kao majka bez djeteta...Mostovi su najljepši ukras raznih kultura... povezuju obale, ljude... Mostovi su važna spona, karika u lancu... neraskidiva...

Impozantan je Carev most od tesanog kamena, na svodovima sa 18 okana, dug 269m. Ruski car, Aleksandar III je pomogao da se izgradi most pa otuda i naziv – Carev most. Nalazi se na samom izlazu iz Nikšića kada se ide starim putem za Podgoricu, preko Pandurice. Danas je skoro zaboravljen, ali se ne da. Nije oronuo, niti je izgubio šarm. Niti će ikad. Uvijek će biti veličanstven, lijep. Njegova ljepota je neprolazna, a sa šarmom i 18 okana i danas osvaja!!! " (Nada Jeknić)


"Suprotan veličanstvenom Carevom mostu je mali, kameni, zapušten most na rijeci Bistrici, poznat kaoGordin most. Most je 1902 godine podigla Gorda Filipović iz Dobrskog sela, koja se pamti po dobroti i velikim, ljudskim djelima. Krajem XIX i početkom XX vijeka, držala je jednu gostionicu u Nikšiću i tako pomagala sirotinju.Tužno je da je i danas na mostu okrnjena ploča sa skoro izbrisanim njenim imenom... kao i most koji je oronuo i obrastao mahovinom. Nadam se da još ima dobrih, plemenitih ljudi koji ne zaboravljaju njena dobra djela i da će i ploča i most u skorije vrijeme, zablistati nekim novim sjajem, natrunjenim od zaborava. Sada, kada se zna ova priča, Gordin most i onako oronuo, zapušten...sija kao skupocjeni dragi kamen... opija neobičnom, usnulom ljepotom i osvaja šarmom kao i Gorda dobrim djelima! " (Nada Jeknić)

"Kad krenete na jezero Krupac, najljepše nikšićko izletište, morate preći preko Vukovog mosta koji se nalazi na Kapinom polju. Nekada je to bio Begov most, ali kralj Nikola mu je dao ime Vukov most po čuvenom, crnogorskom junaku, Vuku Mićunoviću, inače poznatog iz „Gorskog vijenca“. Vuk Mićunović je oličenje junaka- viteza... Nije slučajno kralj Nikola dao mostu ime, Vukov most. Most je oličenje ljepote, dostojanstva... Iako su ga šibale mnoge oluje i vjetrovi, nijesu ugasile njegov sjaj, jer, most, “vječna zublja“ poput junaka - viteza, vjekovima, „nit’ dogori niti svjetlost gubi“!!! (Nada Jeknić)


"Jedan od najstarijih rimskih mostova ne samo u Nikšiću nego u Crnoj Gori je most na Mostanici, poznat u narodu kao Rimski most. Poseban u svojoj ljepoti osvaja sa proporcionalnim svodovima, širokim stubovima i velikim otvorima... Rađen je od obrađenog kamena. Nalazi se na starom putu koji ide iz Nikšića preko Grahova, za Trebinje. Preživio je mnoge istorijske trenutke i onako lijep, ponosan, potvrđuje da su Rimljani bili izuzetni i precizni graditelji. Ovaj most je savršenstvo Rimljana... iako treperi u sjenci, uvijek u nama izaziva divljenje. " (Nada Jeknić)

"Osvaja ljepotom i kameni most na Zeti, zvani Duklo. Izgradio ga je početkom XIX vijeka bogati Turčin, Hadži – Ismail Mehmednikić. Most je dug 110m i nije kao Rimski most sa proporcionalnim svodovima već ima osam otvora koji se razlikuju po veličini... " (Nada Jeknić)

"Postoji i Veliki most na Bistrici koji je glavna saobraćajnica jer povezuje prigradska naselja: Dragovu Luku, Oštrovac...sa gradom. Desno od Velikog mosta je Gordin most, a lijevo, jedan mali most u romantičnom ruhu... Tu je nekada bila vodenica, stari mlin Mijuškovića... caktalo više ne cakće, kamen ne bruji, ali, voda huči... Možda se jednog dana vrati život u starom mlinu, možda opet zacakće caktalo, možda opet zamiriše kukuruzno brašno ispod njegovog kamena.

Interesantno je pomenuti i to da se u Gornjem polju nalazi VIR gdje ključa jako vrelo kad ima padavina.., a kada nema onda se javlja na tom mjestu ponor.Nikšić je poznat i po divnim jezerima: Krupac, Slano, Liverovići, Vrtačko...Krupac je danas jedno najljepše izletište i kupalište sa uređenom obalom, lijepom plažom, šetalištem na brani - u narodu poznato kao kej Bata Grujičića... kej koji opčinjava svakoga ko tuda prođe... sa jedne strane je jezero, divna bistra voda, a sa druge strane, ako neko hoće da pobjegne od vrućine su prekrasne, zelene topole koje pružaju duboku hladovinu, pravi užitak za šah, karte, domine... Na svakih pet metara sa obje strane brane su stepenice koje omogućavaju lijep prilaz i jezeru i topolama... A, kad dođete do kraja brane ne propustite najljepši užitak... plivanje u čistoj, bisernoj vodi koja se preliva na Suncu u zlatnim tonovima... Dopalo mi se i to da Nikšićani dosta vode računa o urednosti plaže... sve je tako čisto i sređeno...pravi odmor za dušu u vrelim danima...

Čarolija Nikšića je posebna zimi, kad veju, veju pahulje, kad grad odiše bjelinom... Uvijek se rado sjetim tih nikšićkih, čarobnih zima, kad pane snijeg... kao i osamdeset i neke, uoči Nove godine... Padale su nježne kao lahor, pahulje, mirisala je studen... grad je svjetlucao od bjeline, od ljepote... ulice su bile pune ljudi koji su bili posebno raspoloženi... Ulični prodavci su na svakom uglu postavili stolove i prodavali čestitke, balone, žižice... Sve je odisalo kao jedna porodica, dok se muzika orila na sve strane... Snijeg je napadao... škripao pod nogama, a lica su bila ozarena, rumena kao trešnje... Mnogi, koji su vični zimskim sportovima išli bi na obližnje Vučje koje prosto mami svojom ljepotom, ski-stazama, stazama za sankanje... Tu je i prekrasan motel u planinskom stilu osvijetljen lijepim, starinskim fenjerima koji bacaju svjetlost na sve strane... Taj planinarski dom zavejan u snijegu, opčini svojom toplinom, a njegovo osoblje, ljubaznošću...Mnoge putnike, svojom ljepotom osvaja i Župa, nedaleko od grada Nikšića... Tu je prekrasno Morakovo, Staro selo... crkva Sv. Luke, iz XV vijeka... jako, interesantno utvrđenje Susjed, poznato u narodu kao Jerinin grad... U Starom selu je neobična tvrđava sa otvorima, puškarnicama... Podsjeća na vilinjski zamak koji je podigao knjaz Danilo,1855.god. U starom groblju je mala crkva Sv.Petra i Pavla iz druge polovine X vijeka sa umjetničkim freskama XVII – XVIII v. U dvorištu su stećci iz vremena bosanskih vladara... “Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i zivot...“ (Nada Jeknić)


Važno je pomenuti i to da je najveće i najznačajnije nalazište arheoloških iskopavanja, ne samo u Crnoj Gori nego i u svijetu, svakako, pećina, Crvena stijena, koja se nalazi u selu Petrovići u blizini Nikšića, kao prebivalište paleolitskog čovjeka... To potvrđuju kamene alatke, koštane igle, privesci za ogrlice od ljuštura puževa i školjki.. čak je i pronađen ljudski zub koji je pripadao neandertalcu... " (Nada Jeknić)

"Iako sa svim predispozicijama da postane jedan od najrazvijenijih gradova u regionu Nikšić odaje utisak grada koji nije dovoljno razvio svoje potencijale. Nedovršeni projekti, investicije koje nisu urodile plodom, kao i promjena u značaju pojenih regiona u državi učinile su svoje. Nekada razvijen industrijski grad, podlegao je ekonomskom krahu u protekloj deceniji, a usled prstrukturisanja privrednih investicija, prinuđen je mijenjati pedeset godina dugo usmjerenost na tešku industriju. Dovoljno govori i poslednji popis stanovništva; iseljavanje.Duh „ratnika i pjesnika“, specifičnost kulture, ljudi, ideja, na sreću i danas istrajavaju, a oni koji su jednom čitali Vitomira Nikolića, slušali Miladina Šobića ili prošetali korzom teško napuštaju Nikšić, ili mu se često vrate." (Vikipedija-slobodna enciklopedija)


2 коментара:

  1. * ODLIČAN IZBOR STIHOVA*
    Zaista se ima šta lijepo i vrijedno pogledati u gradu i okolini

    ОдговориИзбриши
  2. GRAD KOJI NESTAJE

    Slušam ljude, stvari,
    Slušam ljude, utvare:
    „Ovo je grad koji nestaje, grad koji lagano guta ljude.
    Nema u njemu života,
    mrtvi su drvoredi njegovih parkova.
    Rijeke su njegove tamne, na razrovanim ulicama
    osjeća se samo na trulež.
    U njegovim višespratnicama stanuje
    samo mrtvačka hladnoća ljudi koji ne govore
    ni među sobom ni sa sobom.
    Nikad se ovdje život nije nastanio.
    Jedino je prošlost ovoga mjesta živa.
    Njegove ulice sve odreda putevi su koji nikud ne vode.
    Ni sa čim se ovaj grad ne graniči, sa svih je strana zatvoren.
    Možda je ovo samo jedan od podzemnih gradova,
    koji je iskrsnuo iznad zemlje.
    Ispod zemlje svakako je njegovo biće,
    ni sa čim živim on nije uporediv.
    Njegovi ljudi blijede su utvare, ljudi bez osobina,
    djeca su ovdje nalik odbačenim plastičnim igračkama.
    Ovog grada nema na geografskim mapama,
    nije ni na jednom kopnu, niti na jednoj obali.
    Mrtvi su stanovnici grada koji nema svoje sadašnjosti.
    Njegovi hroničari su odbjegli u živa mjesta
    – sad niko ne ispisuje njegovu svakidašnjicu.
    Nepoznat je ljudima, nepoznat naukama,
    nigdje nema podataka o njegovoj veličini,
    strukturi stanovništva, reljefu i klimi.
    Pred kakvim je vojskama nestao ovaj grad
    koji nema svoje junake, svoje osnivače,
    gradske lude i dane praznovanja?
    Ko je preuzeo ovaj grad kad mu je bilo najteže?
    Utvare hodaju po njegovim trgovima –
    to je ludačka igra strašnih maski.
    Ovo je grad koji nema svoje godišnje doba,
    njegovi ljudi su zaustavljeni
    u ko zna kad napravljenim grimasama,
    zastali u odavno napravljenim koracima.
    Ne mijenjaju se datumi na njihovim kalendarima
    njihovi časovnici uvijek pokazuju isto vrijeme.
    Svud naokolo samo figure na ogromnoj šahovskoj tabli,
    tijela obučena u duše mrtvih ljudi.
    Nema ovdje života, ovo je grad koji lagano guta ljude,
    grad koji nestaje.”
    Posvuda samo sjenke, sjenke...

    Pavle Goranovic

    ОдговориИзбриши